Gloria in excelsis Deo i dvojbe oko Klovića

Hrvatska kulturna sredina postala je svjesna važnosti i veličine Julija Klovića, kojega je njegov suvremenik Giorgio Vasari prozvao „Michelangelom sitnoslikarstva“, tek sredinom 19. stoljeća. Najzaslužniji za to, kao i za mnoge druge stvari povezane s formiranjem nacionalnoga kulturnog identiteta, bio je Ivan Kukuljević Sakcinski koji je Klovićeva umjetnička ostvarenja s pravom isticao kao doprinos hrvatskoga genija europskom stvaralačkom univerzumu. Kukuljević je, koliko znamo, bio i prvi hrvatski kolekcionar u čijoj su se zbirci nalazili radovi Julija Klovića, i drugih „domaćih“ majstora koji su se u 16. stoljeću proslavili izvan hrvatskih granica. Osim grafika izrađenih prema Klovićevim predlošcima, posjedovao je i – po njegovu mišljenju – dva umjetnikova crteža i minijaturu s prikazom Otmice Ganimeda. Kasnije istraživanje Ljerke Gašparović tu je minijaturu, koja se kao Kukuljevićev dar čuva u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu, pripisalo nepoznatom majstoru, oponašatelju Klovićeve izvorne kompozicije Ganimeda.

Gloria in excelsis Deo, crtež Svete Obitelji pripisan Andrei del Sartu, okvir pripisan Juliju Kloviću.
Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica

Fortuna Julija Klovića
u hrvatskim zbirkama

Ovaj kratki uvod vodi nas prema razmišljanju o fortuni Julija Klovića u nacionalnim zbirkama. Ona nije osobito blistava. Osim grafika prema njegovim invencijama i crteža Judite i Holoferna, u Hrvatskoj se čuva samo još nekoliko crteža i minijatura pribavljenih pretežno u posljednja tri desetljeća.  Nažalost, nema ni jednog kodeksa oslikanog rukom velikoga majstora. Naime, Kloviću pripisivan renesansni sloj minijatura u raskošno iluminiranom misalu zagrebačkog biskupa Jurja od Topuskog, koji se čuva u Riznici katedrale, teško se može smatrati Klovićevim radom. O crtežima i minijaturama koji su u novije vrijeme prispjeli u Hrvatsku pisalo se u stručnoj i znanstvenoj literaturi, većina od njih izlagana je – neki i više puta – na domaćim i međunarodnim izložbama. Naravno, u vezi s tim djelima uvijek se nameće osjetljivo pitanje pouzdanosti njihove atribucije Juliju Kloviću. Pisac ovih redaka i sam je često bio u dvojbama i u nezahvalnim situacijama u kojima se propitivala vjerojatnost Klovićeva autorstva pojedinih radova nuđenih na tržištu umjetnina.

Zna se da je Klović već u 16. stoljeću imao niz oponašatelja i nasljedovatelja. Njegov stil njegovali su vrsni sitnoslikari na kraljevskom dvoru u Španjolskoj. Jedan od najvještijih Klovićevih oponašatelja bio je minijaturist Giovanni Battista Castello, zvan Il Genovese, koji je gotovo varljivo simulirao majstorov način rada, služeći se obilato motivima s njegovih minijatura. Prije nekoliko godina imali smo jedan takav slučaj kad se na aukciji u Londonu nudila vrhunski slikana minijatura s likom Bogorodice u bogatom manirističkom okviru s motivima putta i groteski kakve je rabio i Klović. Međutim, jedna veristički naslikana muha na gornjoj lijevoj strani okvira i jedna bubamara na desnoj strani brzo su prepoznate kao osobni pečat G. B. Castella. Takve muhe i kukce Il Genovese je naslikao na nizu svojih minijatura. Kod Klovića ih ne nalazimo. Drugim riječima, minijature koje se u posljednjim desetljećima na tržištu umjetnina nude kao autentični Klovići najčešće imaju nešto Klovićevo, ali im gotovo uvijek nešto i nedostaje, zbog čega – unatoč izvrsnosti rada – nerijetko ipak ostaje sumnja u njihovu autentičnost.

Andrea del Sarto (?) i crtež
Sveta Obitelj pod hrastom

Za umjetninu poznatu pod imenom Gloria in excelsis Deo, pribavljenu 1991, čini se da takve sumnje ne bi trebalo biti. Naime, barem jedan njezin dio, a to je oslikani okvir, moguće je s velikim stupnjem vjerojatnosti pripisati Kloviću. Njezina kupnja na samom početku stvaranja samostalne Republike Hrvatske može se tumačiti kao simbolička gesta kojom je nova državna vlast iskazala svoju osjetljivost za ista pitanja nacionalnog kulturnog prestiža koja su mutatis mutandis bila aktualna i u Kukuljevićevo doba. Umjetnina je kupljena za Ured Predsjednika RH, u kojem se nalazila do 2008. godine kada je pohranjena u Grafičku zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Riječ je zapravo o dvostrukom umjetničkom djelu koje se sastoji od crteža srebrnom pisaljkom na papiru i od njegova okvira slikanog pokrovnim bojama na vrlo finoj pergameni. Crtež srebrnom pisaljkom referira se na sliku Madonna della quercia (danas u madridskom Pradu), koja se opisuje kao djelo Rafaela i Giulija Romana, njegova učenika u Rimu. Kompozicija Svete Obitelji pod hrastom, datirana oko 1518, bila bi Rafaelova, u izvedbi se prepoznaje rukopis mladog Giulija Romana, koji, prema mišljenju eksperata, ne dostiže Rafaelovo savršenstvo u prikazu figura. Crtež je, dakle, morao nastati nakon 1518. Na bilješci ispisanoj na poleđini drvene ploče, na koju su crtež i minijatura montirani, kao vjerojatni (podcrtano u bilješci!) autor crteža navodi se istaknuti majstor klasičnog renesansnog slikarstva Andrea del Sarto, sin firentinskog krojača (sarto) Agnola. Atribucija del Sartu ponešto je nategnuta. Temelji se na monogramu AV, upisanome u donjem desnom uglu crteža, razriješenom kao Andrea Vanucchi. Prezime Vanucchi tumačilo se kao obiteljsko ime Andree del Sarta tek od konca 17. stoljeća, ali ni to nije posve pouzdano. Bilješku na francuskom jeziku zapisao je neznani vlasnik, po svoj prilici iza sredine 19. stoljeća, sa željom da istakne atribuciju koja njegovoj umjetnini povećava vrijednost na tržištu. Međutim, s obzirom na stil drugih poznatih i prihvaćenih del Sartovih crteža, njegovo je autorstvo ovdje daleko od potvrđenog. Ploča s minijaturom i crtežom nudila se, sudeći prema naljepnicama na poleđini, na tri engleske aukcije u 19. stoljeću: dvije 1868. i jednoj 1870. godine. Njezin je vlasnik očigledno pretpostavljao da će imena umjetnika i privlačnost umjetnine privući interes mogućih kupaca u Engleskoj.

Okvir za crtež
– Klovićeva (?) minijatura 

Bez obzira na dvojbenost atribucije Andrei del Sartu, crtežu se ne može osporiti visoka razina umjetničke vrsnoće. Toga je zacijelo bio svjestan vlasnik koji je za takav crtež odlučio pribaviti jednakovrijedan okvir – minijaturu Julija Klovića. Kao autor minijature Klović je ekcplicitno naveden u istoj bilješci na poleđini drvene podloge. Pritom se navodi da je taj umjetnik podrijetlom iz Ugarske i da je umro u Rimu 1578. u dobi od 80 godina. Klović je kao minijaturist u Engleskoj 19. stoljeća uživao znatnu popularnost. Nije nevažno spomenuti da je Engleska zemlja velike tradicije u slikanju minijatura i da je ta tradicija u 19. stoljeću bila veoma snažna. Kad je riječ o Kloviću – neki od njegovih najraskošnije oslikanih kodeksa, mnoštvo crteža i nekoliko pojedinačnih listova čuvaju se u engleskim zbirkama.

Umjetnina poznata pod imenom Gloria in excelsis Deo pribavljena je 1991. Barem jedan njezin dio – oslikani okvir – moguće je s velikim stupnjem vjerojatnosti pripisati Kloviću. Njezina kupnja na samom početku stvaranja samostalne Republike Hrvatske može se tumačiti kao simbolička gesta

Primjerice, ugledni arhitekt sir John Soane pribavio je 1833. kodeks s njegovim minijaturama poznat kao Komentar Poslanice sv. Pavla Rimljanima, što ga je umjetnik iz Hrvatske tridesetih godina 16. stoljeća oslikao za svoga tadašnjeg  pokrovitelja kardinala Marina Grimanija. Kodeks se još uvijek čuva kao posebna dragocjenost u Soaneovu muzeju u Londonu. Naposljetku, prvu modernu biografiju Julija Klovića napisao je engelski bibliotekar i stručnjak za povijest sitnoslikarstva John William Bradley (The Life and Works of Giulio Clovio, London, 1891). 

Oslikani okvir za Svetu Obitelj dimenzijama gotovo savršeno odgovara crtežu. Asimetričnost okvira s lijevom stranom koja je uža od desne, ukazuje na to da se možda radi o stranici iluminiranog liturgijskog kodeksa, po svoj prilici misala, na kojoj je bio ispisan tekst božićnog sadržaja. Na to ukazuje ikonografija okvira s prikazom Poklonstva pastira i  natpisom GLORIA IN EXCELSIS DEO. Natpis je ispisan na pločici što je na gornjem rubu okvira pridržava anđelak. Zlato njegovih slova oksidiralo je tako da se natpis tek nazire pod povećalom. Zlatna boja oksidirala je i na drugim mjestima na kojima je upotrijebljena, primjerice na laticama cvjetova i dijelovima vegetabilnih ukrasa. 

Julije Klović, Poklonstvo pastira, lavirani crtež. Windsor Castle, Royal Library

Sljubljenost okvira i crteža

Osim dimenzijama, okvir je i u ikonografskom i u oblikovnom smislu stopljen s crtežom i ovaj s njim. Oponašajući Rafaelovu sliku, crtež uvlači promatrača u suptilnu igru psihološke komunikacije. Naime, dvojica zaigranih dječaka, mali Isus i sv. Ivan Krstitelj, otkrili su na svitku koji drže u rukama neobičan natpis ECCE AGNUS DEI. Natpis, iznimno važan za razumijevanje prikaza, na crtežu se zapravo ne vidi, što ukazuje određenu površnost autora crteža i pojačava sumnju u njegovu atribuciju Andrei del Sartu. Maleni se Isus naivno i radoznalo okreće prema majci tražeći od nje objašnjenje natpisa. Ona mu uzvraća beskrajno nježnim pogledom kao da ga želi poštedjeti istine koju naslućuje. Sveti Josip promatra ga pomalo ravnodušno ne shvaćajući pravo o čemu se radi. Jedino sv. Ivan, stariji i razumniji dječak, u kojem već tinja proročki žar, gleda budućeg Otkupitelja pogledom punim suosjećanja, s potpunim razumijevanjem onoga što ga čeka kao žrtveno Janje Božje.

Simboliku Isusa kao žrtvenoga janjeta, posredovanu crtežom, prihvaća i prikaz Poklonstva pastira na minijaturi. Naime, prizor Poklonstva pastira – jedan od ključnih u ciklusu Isusova rođenja – idealna je tematska podloga za uvođenje simbolike žrtvenog janjeta. Klanjajući se novorođenom Djetetu, priprosti pastiri i pastirice dolaze radosni i s darovima, najčešće košarama s hranom, s voćem, sa svojim životinjama. Pritom je ubičajeni „dar“ bespomoćno janje sa svezanim nogama položeno na tlo ispred jaslica. Janje svezanih nogu Klović, primjerice, prikazuje na velikom laviranom crtežu Poklonstva pastira koji se čuva u engleskoj Kraljevskoj knjižnici u dvorcu Windsor. Još dojmljivije ono je prikazano na minijaturi Poklonstva pastira u Časoslovu Farnese. Ležeći bespomoćno i mirno na tlu ispred jaslica, nogu svezanih unakrst, janje je oličenje žrtve i predanja. Kao simbol Isusove žrtve naći ćemo ga na brojnim prikazima Poklonstva pastira iz 16. stoljeća.

Mali kružni prikaz na zagrebačkoj minijaturi zapravo je reducirana i ponešto izmijenjena inačica spomenute Klovićeve raskošne minijature u Časoslovu Farnese. Natpis nad prizorom GLORIA IN EXCELSIS, pak identičan je s natpisom na spomenutom crtežu iz Windsora. Na zagrebačkom prikazu Poklonstva pastira nije ostalo dovoljno mjesta za janje sa svezanim nogama. Međutim, dvojica pastira, svaki s jedne strane slike, donose janjce kao darove Svetoj Obitelji. Oni su manje drastični, ali još uvijek dovoljno rječiti simboli Božjeg Janjeta.  

U ovalnim medaljonima okomitih dijelova okvira naslikane su u međusobnom razgovoru sibile i proroci, navjestitelji Mesije i njegova dolaska na svijet. U zlatnožuto slikane vegetabilne sklopove pred tamnom zelenkastom pozadinom umetnuti su leđima simetrično okrenuti muški aktovi (tzv. nudi) koji se referiraju, kako je to često kod Klovića, na Michelangelove uzore iz Sikstinske kapele. Njima se pridružuju dva hibridna spiritella s krilima, što izrastaju iz vegetabilnih vitica.

Julije Klović, Poklonstvo pastira, oslikana stranica u Časoslovu Farnese, središnji dio.
New York, Pierpont Morgan Library

Dvojbe oko Klovića

Po uzoru na tipičan renesansno-maniristički ukrasni repertoar groteski, u čijem je slikanju Klović bio nenadmašan, duž okvira isprepleću se povijuše s erotima, maskeronima, rogovima obilja, vazicama i drugim ukrasnim i simboličkim motivima koji su ovdje relikti poganske ostavštine pobijeđene kršćanstvom. Pri vrhu gornje ukrasne letvice lebde dvije ptice – simboli duša, dok se među povijušama na donjem dijelu prema spiritellima zalijeću dva naturalstički slikana psa, kao aluzija na pse pratioce pastira i simbole vjernosti. Svi navedeni motivi, suptilni kolorizam (nažalost s oksidiranom zlatnom bojom), način slikanja figura i ukrasa, jednako kao i njihovo međusobno povezivanje u kompozicijsku cjelinu okvira odlično se uklapaju u Klovićev zreli stil kasnih tridesetih godina 16. stoljeća. 

Koliko god su figure ukrasnoga okvira vješto slikane, pažljiva usporedba s drugim Klovićevim minijaturama ipak pokazuje da zaostaju za besprijekornom vrsnoćom njegova sitnoslikarskoga rada koji je tako mek i tako precizan da promatraču zaustavlja dah. To znam, jer sam imao sreću gledati Časoslov Farnese i druge njegove kodekse u europskim i američkim zbirkama. Sama tehnika slikanja točkicama i mrljama slična je Klovićevoj, ali ne toliko profinjena kao njegova. Kuriozna je njezina istovjetnost s točkastom tehnikom na crtežu Svete Obitelji, tj. na onim dijelovima koji su vjerojatno restaurirani u 19. stoljeću. Osobito se to vidi na desnoj strani crteža ispod lika sv. Josipa. Kritičko oko tu se nalazi pred nedoumicom. Javlja se crv sumnje. Možda se ovdje ipak ne radi o Klovićevu vlastoručnom djelu već o varljivo dobroj simulaciji nekog minijaturista iz njegova vremena, ili možda čak iz prve polovice 19. stoljeća. Možda je riječ o inteligentno i vješto složenoj kombinaciji Klovićevih motiva i uvjerljivom oponašanju njegova slikarskog rukopisa, kako bi se okvir što bolje sljubio s crtežom Svete Obitelji? Za tržište umjetninama 19. stoljeća to ne bi bilo nikakvo čudo. U tom vremenu, u kojem između muzejskih i privatnih kolekcionara vlada prava jagma oko djela velikih imena iz prošlosti, razvila se vrlo sofisticirana industrija krivotvorina.

Ne želim time ovu umjetninu bezuvjetno smjestiti u tu kategoriju, premda i nju također promatramo kao kulturološki fenomen u recepciji i valorizaciji umjetnosti prošlosti. Istraživanje djela s pomoću suvremenih tehnoloških analiza možda će razriješiti ovu nedoumicu. Međutim, ako se pokaže da je slikani okvir pripisan Kloviću simulacija iz 19. stoljeća, trebat će priznati da se radi o izvrsnom pokušaju obmane, koji bi sam po sebi mogao ući u antologiju te vrste umjetnosti koja postaje nezakonitom tek onda kad se djelo prodaje pod tuđim imenom.

Pišući o Kloviću i drugim umjetnicima – Schiavonima, Kukuljević je nastojao da njihovim opisima pridruži što više djela kako bi njih same učinio što većima. U slučaju dvojbe, uvijek će djelo radije pripisati nekom umjetniku nego ga otpisati! To je vrijeme davno prošlo. Kritička znanost ne pristaje na takve kompromise. S druge strane, domoljubni motivi i želja za posjedovanjem barem jedne prave Klovićeve minijature u Hrvatskoj uvijek nas mogu zavesti na krivi trag i zamutiti naš pogled kada je riječ o umjetninama poput ove. Međutim, čak ako i jest djelo oponašatelja, ona je, kao svojevrsni signum temporis, zajedno s drugima, postala itekako rječitom i vrijednom sastavnicom naše novije kulturne zbilje.

U složenoj dvojnosti crteža i minijature, unatoč svim dvojbama, djelo koje popularno nazivamo Gloria in excelsis Deo posreduje današnjem promatraču pomalo zagonetan sjaj umjetnosti Klovićeva vremena, umjetnosti koja je i estetski fenomen i medij vjere i činjenica na tržištu umjetnina. Pritom posebna čarolija malog kružnog prikaza Poklonstva pastira proizlazi iz neobične unutrašnje svjetlosti koja struji iz svetih likova. Klović je i na drugim svojim minijaturama božićne tematike, posebice u Časoslovu Farnese, s nevjerojatnim rasponom kolorističke game i tonskih kontrasta u punoj mjeri uspio ostvariti staru definiciju ljepote kao odraza svjetlosti (lux fecit pulchritudinem). Na Poklonstvu pastira u Časoslovu Farnese ljepota se, zajedno sa svjetlošću, poput mistične rijeke razlijeva iz Djetetovih jaslica. To je glavna poruka umjetnika koji likovnim sredstvima nastoji posredovati ono Božansko.